Šta kada "još samo jedan zadatak" postane svakodnevnica?

Na satu 15:50. Radno vrijeme je do 16:00. Znači, imaš još deset minuta koje ne smiju biti neiskorištene! Uzimaš zadatak sa sutrašnje i, vrlo vjerovatno, tuđe to-do liste. Za njega treba 20 minuta, odnosno, 25 jer ćeš sigurno sve duplo provjeriti.  

Iz kancelarije izlaziš u 16:30 jer usput do izlaznih vrata pokupiš prljavo suđe i smeće i gasiš kopir aparat, da bi u ponedjeljak ujutro u 07:00 raspremio mašinu i ponovno upalio taj isti kopir aparat.  

Iako si vikend preležao uz Netflix, u ponedjeljak ujutro si umoran i iscrpljen. To-do lista koja te čeka odavno je već postala moranje jer se teško možeš skoncentrisati na zadatke, a kada nisi “produktivan”, osjećaš se krivim.  

 

Ko je zapravo ovaj uposlenik?  

Osim što prvi dolaze, a posljednji odlaze, prepoznat ćete uposlenike u riziku od preopterećenja po tome što im “nije teško”, “za čas će oni to”, rado i tiho preuzimaju odgovornost na sebe i isporučuju sjajne rezultate. Znate da se na njih možete osloniti u svakom trenutku, da im možete to-do listu dostavljenu u petak, bez problema uduplati u ponedjeljak, a da će zadaci biti završeni u roku. Čak i u slučajevima kada ne dobiju uputu od menadžera, osmisle način na koji mogu unaprijediti proces ili prosto, sami sebi dodaju “još samo nekoliko zadataka”.  

Ili, opet, prvi dolaze, posljednji odlaze, često naglašavaju kako im “jeste teško”, na timskim sastancima djeluje kao da uvijek govore o istom zadatku kome treba dodati “još samo nešto” da bi bio finaliziran i, rezultate isporučuju nakon roka, ako uopće.  

I u jednom, i u drugom slučaju, broj sati uloženih u posao predstavlja opterećenje koje vrlo tiho, ali bez prekida vodi u rizik, ne samo po pojedinca, već i po kompaniju. 

 

Govorimo li zaista o produktivnosti? 

Preopterećenje nije isto što i produktivnost. Naprotiv, produktivnost opada kada je radno preopterećenje kontinuirano preveliko. Ovo, u svom radu, potvrđuje i Lonnie Golden, naglašavajući da povećanje radnog vremena po satu direktno smanjuje proizvodnju po satu. No, overwork nije problem pojedinca, već sistema.  

Ukoliko radni sistem njeguje kulturu stalne hitnosti za završenje zadataka, stalne dostupnosti, čak i van radnih sati, kulturu koja odobrava i ohrabruje “još samo jedan zadatak”, prirodno je da se članovi timova sa tom kulturom sažive. Međutim, ovakva kultura sa sobom, uz opadanje produktivnosti, vuče i druge rizike. Prema pilot studiji Jang W, Kim S, Kim Y, et al, redovan rad 52 ili više sati sedmično izaziva strukturalne promjene mozga u regijama zaduženim za izvršne funkcije i emocionalnu regulaciju.  

 

Gdje je onda granica između produktivnosti i preopterećenja?  

Granica je za svakog pojedinca i kompaniju individualna. I, čak iako se ponekad može osjetiti, teško je na osnovu ovog osjećaja definisati.  

Međutim, i više je nego lako uočiti u jasnim podacima koje pruža Quintaum dijagnostika.  

Stoga, ukoliko želite prepoznati granicu svog tima i njegovih članova, zaustaviti obrasce koji ka njoj vode i promijeniti pristup radnom preopterećenju, prijavite se i pridružite nam se 18. novembra, na radionici na kojoj ćemo o overworku govoriti na osnovu slučajeva iz regije i zajednički osmisliti korake koji vode dalje od granice.